Danas se sigurno valja podsjetiti na mogućnosti koje je ostvarivala, ili bolje reći mogla ostvariti, ona nacionalno heterogena državna zajednica koju smo zvali socijalističkom i federalnom Jugoslavijom. Kažemo mogla ostvariti, pod uslovom da je tada, dakle padom Berlinskog zida, već baštinila viši stepen demokratije, što znači i stepen više političke pismenosti njenih republičkih rukovodećih ekipa.
Da je po izlasku iz pobjedničkog Drugog svjetskog rata i revolucije jednopartijski sistem predstavljao prvi i jedini izbor, po ugledu na Sovjetski savez, kao prvu zemlju socijalizma, s obzirom na okolnosti da je domaći otpor protivu okupatora organizovala i vodila jedino Komunistička partija, dobro poduprta domaćom i inostranom partijskom, ili u najmanju ruku, lijevom lektirom - treba do kraja razumjeti.
Da je Jugoslavija, u svojoj nesreći, imala posebnu sreću da se, po razlazu sa socijalističkim lagerom 1948. godine, u prvi mah iz nužde, upravi prema koliko-toliko ljudskijem postojanju, u odnosu na druge istočne zemlje, mogli smo uočiti kasnije, posebno 1963. godine padom Aleksandra Rankovića, simbola upravljačke epohe krutosti i opšteg straha. O godinama Informbiroa i poznate tadašnje demokratičnosti domaćih političkih prilika, za i najmanjeg poznavaoca poslijeratne jugoslovenske stvarnosti, nije posebno potrebno govoriti. Bila je to Vartolomejska noć domaćeg komunizma, opasnost od gubljenja krvlju stečene nezavisnosti, do ozbiljnog prelaska u diktaturu koja se sa godinama polako kravila, posebno poslije takozvanog Četvrtog partijskog plenuma i Rankovićevog pada.
No, to su samo kratke napomene u vezi sa razvojem jugoslovenskog društva do početka devedesetih godina proteklog vijeka. Da nije bilo duboko ukorijenjenog srpskog nacionalističkog bijesa, folklornog naduvavanja i izmišljanja navodne veličine i značaja srpskog naroda u istoriji, Jugoslavija bi, bez sumnje, izbjegla krvavi građanski rat, hitno bila primljena u Evropsku uniju, posebno u vrijeme predsjednikovanja Saveznom vladom Anta Markovića, možda pretvorena u jednu vrstu konfederacije, ali nastavila da se razvija i mirno živi u nešto izmijenjenim okolnostima.
Zamislimo samo jugoslovenske privredne mogućnosti u uslovima potpuno otvorenog tržišta Evropske unije, nove šanse razvoja kulture i ukupnog stvaralaštva na evropskom prostoru, pa sljedstveno tome na evropskim i svjetskim iskustvima? Da ne govorimo o sportu. Ako bismo danas skupili, primjera radi, košarkašku reprezentaciju sastavljenu od asova Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, računajući, naravno, na američke zvijezde sa ovih prostora od Dončića, Vučevića ili Jokića, teško da bi i jedna američka selekcija u istom sportu protivu slične reprezentacije imala i malo izgleda. Čak ako bi se sastavnice moguće konfederacije izborile za individualno učešće na olimpijskim i drugim međunardnim nadmetanjima, poput britanskog primjera, nove i znatno povoljnije ekonomske okolnosti, kao proizvod članstva u EU, značajno bi unaprijedile domaće sportske prilike i, razumljivo, rezultate.
Jugonostalgija? Mnogo je razloga za pozitivno sjećanje i žal za onom zemljom od 22 miliona stanovnika. Ne zbog veličine, nego unutrašnje raznovrsnosti, pa i sklada, bogatstva nacionalnih kultura i iskustava, konačno, zbog zajedničke oslobodilačke borbe koja nas je zajedno izvela na put istinskog dostojanstva i slave.
Kako su se u toj dugo poletnoj zemlji polako topile razlike između vizantijskoorijentalne tradicije i mentaliteta, do nasljeđa kojeg je baštinila monarhija visokocivilizovanog reda ili mediteranske prpošnosti i sjaja? Kako je evropski strah od formiranja jednog islamskog državnog entiteta, primjera radi, u Bosni i Hercegovini, bio do devedesetih bukvalno negiran desetinama hiljada mješovitih brakova i gotovo praznim i crkvama i džamijama?
Sve, bukvalno sve je imala, baštinila i čuvala za raskošniju budućnost zemlja kojoj smo srcem pripadali. Sa malo više demokratskog sluha, niko nikome nije morao da smeta u razvoju, njegovanju nacionalnih kulturnih i drugih posebnosti, jezičkih ili vjerskih realiteta. Riječ je o bogatstvu koje ne zatuca, nego inspiriše.
Zbog čega mnogi, bar devedesetih, nijesu mogli da shvate šanse koje su se jugoslovenskim narodima širom otvarale unutar Evropske unije, nije lako objasniti. Ogrezli u frazeologiju koja se nije mnogo mijenjala od oslobodilačke 1945, zatočeni mitovima o armiji kao svemoćnom čuvaru jugoslovenskog jedinstva, posebno zarobljeni predrasudama o vječitoj ispravnosti jedine postojeće političke partije – krenuli smo putem, ne obnove Jugoslavije, nego uništenjem svih njenih temelja i razloga postojanja. Sve za obnovu Jugoslavije, a de facto, sve za temeljno zatiranje njenih vrijednosti i logike.
Konačno je, na žalost, prošlo vrijeme temeljne lustracije i polaganja računa za krivice devedesetih, konačno ipak progledano kroz prste glavnim krivcima, kao nerijetko i ranije skoro pomilovani zločinci, posebno ako potiču iz brojnijeg nacionalnog kolektiva, arhivirane žrtve i mezari?!
Da li je puk na ovim prostorima, neuk i lako zaveden, tvrdoglav i neznaven, zaslužio bolju sudbinu? Tu se tek otvara pitanje odgovornosti inteligencije koja je, po svoj prilici, znatno primitivnije od puka reagovala na izazove, povlačeći za sobom masu nedužnih i manje obaviještenih.
Jugonostalgija? Sjetimo se samo fine saradnje i međusobnog ispomaganja ekipa igranih filmova, koje su se ne samo idejama podsticale i međusobno ohrabrivale, nego koristile najbolje glumce iz svih republika i pokrajina, kako su znali sarađivati i međusobno se dopunjavati izdavači u republičkim centrima, kako je u čitavoj zemlji, pored svih unutrašnjih razlika, zaista postojao dobrim dijelom integrisani zajednički kulturni prostor?
Zbog čega je, najviše zahvaljujući neukom bijesu ili, drukčije rečeno, nedovoljno opravdanom kompleksu inferiornosti nekih nacionalnih kolektiva, sve otišlo u prah i pepeo? Ostaje da se dugo proučava, analizira i zaključuje, razumljivo, bez mogućnosti ikakve popravke.
