Osamnaest godina prošlo je od kada su dva helikoptera Vojske Srbije i Crne Gore postavila tri tone tešku limenu crkvu na vrh Rumije.
Taj bizaran, nadrealan prizor mini crkve, koja liči na dio scenografije „Gorskog vijenca“ Đage Mićunovića (scenografija M. Tabački), koja „leti“ crnogorskim nebom kao u nekom filmu Nemanje Kusturice iz faze kad se zvao drugačije, najavio je začeće jedne nove epohe. Epohe čije „rađanje“ nismo vidjeli, jer smo bili fokusirani na obnovu državnosti, uvjereni da smo jednom za vazda pitanje identiteta uspjeli da odbranimo, znamo od koga.
Danas, sasvim jasno (ipak, suviše kasno) vidimo da crkva na Rumiji nije samo bogougodno sklonište od vjetra i kiše za putnike namjernike, već spomenik i simbol suštinskog vladara nad Crnom Gorom - Crkve Srbije.
U tradicionalnom rukopisu u kom se ponavljaju metode destrukcije, negacije i demonstracije sile, čim je limenka nježno dotakla tlo vrha drevne planine, uništena je viševjekovna tradicija poštovanja, uvažavanja i suživota tri vjere okupljene oko istog kulta - Vladimira Dukljanskog („srpskog Romea“ kako rekoše u jednom pozorištu iz susjedstva) i njegovog krsta.
Fenomen da po sred Balkana imamo takav kuriozitet, takvo blago nematerijalne kulturne baštine koje je sjutra sasvim lako imalo šansu da stekne status Unesko zaštite, zasjenio je duhovno-politički kič koji danas našim društvom suvereno vlada kao dominantan vrijednosno-estetski okvir.
Eho tog helikoptersko-militarnog desanta (zvuči li vam poznato?) toliko je snažan danas, da je među nama, građanima, unio tako snažan razdor da smo podijeljeni po svim mogućim šavovima!
Koristim priliku da se (kad neće oni koji trebaju) u svoje i ime svih mojih čitateljki i čitalaca, izvinim svim Katolicima i Muslimanima, kojima su tim činom povrijeđena osjećanja. Pozivam ih da zajedno reafirmišemo taj magični kult u izvornom i čistom obliku!
Sa takvim masovnim društvenim inicijativama, koje tragaju za našim zajedničkim vrijednosnim imeniteljima, mi imamo jedinu šansu da se izvučemo iz ove kolotečine dogmatizma, u kojoj nam crne mantije ispod kojih se kriju niske strasti, lažni moral i udbaški karakter, uporno deformišu društvo koje će vaspitati našu djecu. Vidimo da su, grešna, već počela da kleče po podovima, pod uticajem svojih grešnih roditelja.
U okviru aktuelizacije teme abortusa, puno građanki i građana, onih progresivnijih među nama, našlo se u čudu da Javni servis, na tu temu, u emisiju pozove i jednog popa. „Kakve veze ima pop sa temom koja se u cjelosti tiče žene i s temom koja je zakonski odavno definisana, u okviru slobode koje je već osvojena“?
Gošća u emisiji, Paula Petričević, dala je ključan odgovor: „Nema slobode koja je zauvijek osvojena!“
Zar nemamo, u ovom trenutku, makar pet krupnih primjera tog fenomena, a svaki je, gle čuda, povezan sa crkvom.
Crkva Srbije postala je glavni lik u predstavi zvanoj „naš život“, pa svake sedmice teme vezane za nju ispune novinske članke. Mi živimo u vremenu potpune i ultimativne dominacije te crkve. Sastavlja vlade, kreira političke subjekte i remodeluje sisitem vrijednosti.
Država je na temi limene crkve otvoreno demonstrirala svoju slabost, nemoćna da nad njom sprovede zakon, pazite, još tada - prije 17 godina! U međuvremenu, njen uticaj, imovina i generalna moć je makar 10 puta jača, a nešto ne djeluje da će „ruka pravde“ stići i do nje.
Naprotiv, premijer mora u manastir iz javnosti nepoznatih razloga, a prošla, trodecenijska vlast pala je čim se usudila da interes države otvoreno stavi ispred interesa crkve!
Sasvim je jasno - svi politički činioci u zemlji, svi interesno-finansijski lobiji, svi podzemni klanovi zajedno, nisu ni blizu moći koju posjeduje Crkva Srbije na teritorijama koje oni i njihovi sljedbenici zovu „srpski svet“. Čak i da se desi da izvor i baza njene moći, onaj dugački drveni predsjednički sto u Kremlju, za jednu noć nestane, ona bi i dalje ostala da figurira kao najmoćnija regionalna organizacija.
Pa se čudimo političarima – i onda kada kalkulišu i flertuju sa njom i onda kada joj se otvoreno pokoravaju!?
Neće se desiti nijedna pobjeda na izborima, nijedna promjena bilo kog društvenog statusa, što ova organizacija neće dati „blagoslov“. To misionarstvo putinizma upakovano kao utočište morala, tradicije i duhovnosti, danas prepoznajemo po skupim crnim limuzinama, helikopterskim letovima, dugim cijevima, štosevima narandžastih novčanica, umjesto tihog, isposničkog života, molitve u tišini, konteplacije i filantropije.
Estetika ove organizacije danas više podsjeća na japanske Jakuze, nego na Hristove sljedbenike.
Hrist je u Jerusalem ušao na magarcu, a Joanikije na Cetinje u helikopteru, pod oružjem uperenim u „bagru“! Toliko daleko je ta crkva od Hrista, od njegove propovijedi i od onoga što bi morala biti.
Postavljam pitanje, ima li šansu Crna Gora protiv tako moćne mreže kapitala, političkog uticaja i hipnotičkog vjerskog uticaja nad desetinama hiljada naših sugrađana?
Iako često ima dana kada mislim da je to donkihotovska borba, tu je superiornost naših žena koje su ovih dana svojim komentarima crkvene bosove svele na pravu mjeru onoga što jesu. Naspram tih obrazovanih žena oni su djelovali kao izgubljeni slučajevi, beznadežni licemjeri koji će dati sud o svakome i napućkati svoje pse na svakoga, a na sramotne radnje u njihovim redovima zauvijek ćutati. U tom tvrdom krugu solidarnosti i međusobne zaštite.
Da li na primjeru Rumije građani imaju, ako država već nema, snagu da pod zastavom pomirenja, pokrenu sve što je neophodno da kult u izvornom obliku oživi?
Zaista mislim da tako snažne ideje i moćni primjeri vrhunske etike, ljudskosti i civilizacije, bacaju na koljena svaku mašineriju podjela, kao kada čujete da Mislimani po cijenu života, čuvaju krst!
Da li i vi mislite da kult Vladimira Dukljanskog, sa svom harizmom povezivanja među narodima i vjerama, u svojoj reafirmaciji može biti nulta tačka pomirenja u Crnoj Gori? Jer baš tu padaju sve stare i izlizane fore, priznavanja ili negacije, identiteta i pseudoistorije.
Suština tog kulta sve te stare priče obesmišljava. Reći NE toj tradiciji crveni je karton za folirante i kalkulante. I isključenje iz igre.
Zvuči kao paradoks, ali rješenja su obično skrivena na najvjerovatnijim mjestima. U našem slučaju, u borbi za građansko, baš na mjestu gdje je postavljen spomenik pobjede nad građanskim!
Ne smijemo zaboraviti - za takvu Crna Goru, zemlju legendi iz planina - ne bori se samo na Cetinju i Belvederu, već sasvim ravnopravno i u Baru i Ulcinju, Rožajama i Plavu!
