Najraniju zabilješku o okapini, kako sada stvari stoje, Evans je ostavio 1894. godine u članku „Primitive pictographs and a prae-Phoenician script, from Crete and the Peloponnese“, koji je objavio Journal of Hellenic studies. Isti tekst štampan je ponovo i 1895. godine, a Evans će nešto malo iscrpnije zapažanje o okapini objaviti i 1908. u zborniku pod nazivom „Anthropology and the Classics“.
Ovaj britanski naučnik i novinar koji je, uz arheologiju, za Manchester Guardian izvještavao i o crnogorsko-turskim ratovima, sigurno nije ni slutio da će njegovo otkriće krajem tridesetih godina prošlog vijeka podstaknuti jednu njemačku arheološku ekspediciju da ode u Kraljevinu Jugoslaviju i tadašnju Crnu Goru, iniciranu u okviru nacističke organizacije Anenerbe, koju je osnovao Hajnrih Himler.
NIZ ISTRAŽIVANJA
Vezu između okapine u Lipcima, Artura Evansa i Anenerbe-a, otkrio je arheolog iz Kotora Miloš Petričević koji je, radeći na svojoj doktorskoj disertaciji, pronašao bibliografske izvore što su ga odveli sve do britanskog naučnika i Njemačkog saveznog arhiva (Bundesarchiv). Petričević je Pobjedi eksluzivno ustupio svu arhivsku građu i izvore do kojih je došao, a pokazuju da su Evansovo otkriće, najvjerovatnije kroz pomenute tekstove, zapazili njemački arheolozi Franc Althajm (1898-1976) i Erika Trautman (1897–1968).
Dvoje arheologa, koji će kasnije i zvanično postati članovi Anenerbe-a, regrutovani su da bi učvrstili teoriju Gustava Kosine o porijeklu Indoevropljana, a samim tim i sa naučnog stanovništa ojačali ideologiju nacional-socijalizma. Kosina je bio otac njemačke kulturno-istorijske arheologije i tvrdio je da Indoevropljani ne potiču iz Azije, već da je njihova kolijevka bila negdje na Baltiku, sjeveru Evrope, odnosno na teritoriji današnje Njemačke, te da je taj kulturni uticaj u Evropi eksplicitno došao iz Njemačke. On i njegovi sljedbenici će kasnije da zagovaraju tezu o Indogermanima. Kosina, kako to vidi arheolog Miloš Petričević, nije ni slutio da će njegova hipoteza poslužiti nacističkoj Njemačkoj da izgradi narativ o superiornoj rasi - Arijevcima.
"Nacisti pokreću niz istraživanja. Njima su najzanimljiviji bili prikazi na stijenama u Švedskoj i Norveškoj. Potom su se fokusirali na Val Kamoniku u Alpima, gdje su na jednom mjestu našli germanske rune. Oni su zapravo, što je u arheologiji nedopustivo, sinhronizovali navodne rune i ono što je nastalo ranije. I to je njima bio vrlo jak dokaz o migraciji Germana, odnosno stvaranja istorijskih teritorija", kazao je Petričević za Pobjedu.
A što su arheolozi Althajm i Trautman u ljeto 1937. godine tražili u Boki Kotorskoj? Odgovor je, bar za Petričevića, više nego jasan – prije svega svastike na crtežima u Lipcima, koje je i pomenuo Artur Evans u jednoj od svojih zabilješki.
"Zahvaljujući novim saznanjima, odnosno činjenici da su predstave na stijeni u Lipcima otkrivene krajem 19. vijeka, a da se u opisu koji je nesumnjivo bio poznat njemačkim istraživačima, eksplicitno navode prikazi različitih formi svastika, jasno je da je arheološka ekspedicija prvenstveno imala za cilj pronalazak i analizu oslikane stijene u Lipcima", rekao je Petričević i dodao da je uvjeren da su njemački arheolozi u Boki Kotorskoj radili u tajnosti, prikupljajući obavještajne podatke.
Petričević je ukazao da su se Atlhajm i Trautman, nakon istraživanja stijenskih prikaza u Italiji (Val Kamonika) 1936. godine, uputili ka istočnoj obali Jadrana u nastojanju da pronađu direktnu vezu ovog područja i „nordijske matice“.
"Originalni dopisi i pisma osnivača, rukovoditelja i članova Anenerbe-a čuvaju se u Njemačkom saveznom arhivu. Uvidom i analizom ove arhivske građe pronađeno je nekoliko dokaza o aktivnostima Anenerbe-a na području Boke Kotorske", kazao je Petričević.
Korespondencija unutar upravljačkog tijela organizacije najvažniji je izvor za proučavanje njenih istraživačkih aktivnosti.
"Analizirani dopisi pokazuju uglavnom korespondencijsku prirodu obraćanja između saradnika, istraživača i visoko rangiranih članova organizacije, uostalom i samog Hajnriha Himlera. Pojedina svojeručna pisma, poput onih iz zbirke Kapo di Ponte, svjedoče o korespondenciji u funkciji informisanja i istraživačkim aktivnostima na arheološkim lokalitetima, između ostalog i u Boki Kotorskoj. Ukupno je sačuvano dvanaest rukopisnih obraćanja koja potpisuju Franc Althajm, Erika Trautman i Gustav Iler", rekao je Petričević.
ULOGA HIMLERA
Iz svega što je do sada pronašao u arhivskim fondovima, Petričević je izveo zaključak da su saradnici Anenerbe-a bili aktivni na području Boke Kotorske tokom ljeta 1937. godine, posebno na risanskoj Gradini. U rekonstrukciji kretanja njemačkih istraživača na teritoriji Kraljevine Jugoslavije od posebnog značaja su arhivirane kopije njihovih putnih isprava, tj. pasoša. U Jugoslaviju su, jasno je iz pasoša, 21. jula 1937. godine ušli preko graničnog prelaza Maribor.
"Opsežnost istraživačkih planova njemačkih arheologa potvrđuje dopis upućen Rudolfu Honu, a koji potpisuje Himler. Sadržina ovog dokumenta za nas je osobito važna jer se u njoj navodi planirano putovanje stručnjaka za stijensku umjetnost Althajma i Trautman u Italiju zbog dokumentovanja petroglifskih prikaza ali i putovanja u Kotor (u dopisu je naveden italijanski naziv za Kotor – Cattaro)", navodi Petričević.
U pismu, u koje je Pobjeda imala uvid, Himler ukazuje Honu da mu je dvoje arheologa preporučio Gering, te da je Honov zadatak da ih kontaktira i upozna sa njihovim radom i ciljevima kako bi ih pripremio za putovanja u Italiju i Boku Kotorsku. Od posebne važnosti je i prepiska između Hona i Ota Ulmana, gdje je navedeno da su Althajm i Trautman donijeli niz izuzetnih fotografija stijenskih prikaza iz Val Kamonike, Ilirije i sa Sicilije. Između ostalog, u svojim detaljima predstave prikazuju simbole sunčane kočije, solarnog diska, svastike itd.
"Pismo koje je 24. avgusta 1937. godine uputio Franc Althajm direktno potvrđuje prirodu arheoloških aktivnosti Anenerbe u Boki Kotorskoj. Naime, iz ovog teže čitljivog pisma zaključuje se da su njemački istraživači posjetili Boku Kotorsku vođeni tačno određenim ciljem. Interesantno je da u pismu Althajm navodi da nijesu pronašli stijenske prikaze ali da su umjesto toga pronašli utvrđenje gdje se ilirska kraljica Teuta povukla pred Rimljanima 223. g.p.n.e. U izuzetno sumarnom saopštenju navedeno je da rade na utvrđenom gradu ilirske kraljice Teute gdje su pronašli ostatake zidne konstrukcije i ulomke keramike. Iz opisa se naslućuje da je u pitanju ostatak kiklopskog bedema koji je zasigurno privukao pažnju Althajma kao stručnjaka za klasičnu filologiju i arheologiju", siguran je Petričević.
MIGRACIJE
Njihova istraživačka kampanja na istočnoj obali Jadrana nastavljena je preko Splita i Bihaća, o čemu je Althajm takođe izvještavao. Posebnu pažnju je, prema riječima Petričevića, posvetio nalazu u Dioklecijanovoj palati u Splitu, gdje su otkrili interesantnu gravuru. Sumirajući rezultate istraživanja Althajm je zaključio da je utvrđeni grad kraljice Teute vrlo važan za razumijevanje donjegermanske migracije sa područja istočne Njemačke.
"Na temelju ovjere putne isprave, Franc Althajm napustio je teritoriju Kraljevine Jugoslavije 19. avgusta 1937. godine, preko granične ispostave Rakek u Sloveniji i uputio se prema Kapo di Ponte, odakle će poslati citirano pismo koje se dijelom odnosi i na istraživački rad u Boki Kotorskoj", ističe Petričević.
U pismu Atlhajma, u koje je Pobjeda takođe imala uvid, ovaj njemački arheolog navodi: „In Jugoslavien fanden wir in der Bucht von Cattaro die gesuchten Felsbilder nicht.“ (U Jugoslaviji nijesmo našli crteže na stijenama koje smo tražili u kotorskom zalivu).
"Upravo nedvosmislena opaska Althajma u prvom dijelu obraćanja, tj. činjenice da stijenski prikazi nijesu pronađeni, ukazuje na istraživački prioritet ove ekspedicije", rekao je Petričević.
On je siguran da je glavna prepreka otkriću bio opšti prostorni okvir koji je Artur Evans naveo u opisu stijenskih prikaza, budući da nigdje ne pominje Lipce kao toponim.
"To je nesumnjivo otežalo njemačkim arheolozima identifikaciju lokacije na kojoj se nalaze prikazi svastika. Na kraju, zaključak da je utvrđeni grad kraljice Teute vrlo važan za razumijevanje donjegermanske migracije govori da njemačka arheološka ekspedicija ipak nije uspjela pronaći lokalitet u Lipcima i da zaključnom formulacijom Althajm pokušava opravdati postignuti rezultat", rekao je Petričević.
ZAPUŠTENOST
Okapina u Lipcima je nepokretno kulturno dobro i pod zaštitom države je od 1961. godine. Pobjeda je, podsjetimo, krajem maja objavila opširnu priču o zapuštenosti ovog lokaliteta, odnosno nebrizi vlasnika (lokalne samouprave) i države, što su potvrdili i kompetentni sagovornici našeg lista.
Inače, kompoziciju lova u gornjem dijelu crteža čini predstava četiri jelena i košute u pokretu s lijeva na desno. U drugom nizu nalazi se predstava svastike, konjanika i ponovo jelena. U donjem dijelu stijene, lijevo, dominiraju linearni geometrijski oblici koji su protumačeni kao prikazi svastika i broda u plovu. Prema novijoj interpretaciji poljskog istraživača Pjotra Dičeka, svastike reflektuju izgled Bokokotorskog zaliva. Upravo u ovom dijelu najvidljivije su devastacije, tačnije tragovi novih ureza koje su preko praistorijskih crteža ostavili nepoznati posjetioci.
Neobična grupa oslikanih predstava na stijeni iznad „svete pećine“
Za arheologa Miloša Petričevića, najznačajnije otkriće Artura Evansa u Boki Kotorskoj, pored njegovog interesovanja za nalazište u Risnu, jeste oslikana stijena u Lipcima. Direktnu potvrdu njegovog boravka u Boki Kotorskoj nalazimo u dopisu učitelja Grgura Urlića Ivanovića iz Risna. Pismo upućeno redakciji „Viestnika hrvatskog arkeologičkoga družtva“ najvećim dijelom sadrži opise Evansovih arheoloških iskopavanja i prikupljanja pokretnih nalaza na području Risna 1878. godine. Petričević pretpostavlja da je tokom te godine Evans najvjerovatnije i otkrio okapinu u Lipcima, a najkasnije do 1882. godine.
"Dugo vremena unatrag smatralo se da je ova okapina otkrivena početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Prikupljajući arheološke podatke na području Boke Kotorske Artur Evans će na lokaciji između Morinja i Risna otkriti neobičan skup piktografa, prema njegovim riječima - na stijeni iznad „svete pećine“", kazao je Petričević.
Teško je utvrditi razloge zbog čega je podatak o ovom važnom otkriću bio dugo nepoznat našoj arheologiji. Međutim, ukoliko se podrobnije analizira opis lokacije nalaza, prema riječima Petričevića, postaje jasno da Evans nije upotrijebio bližu prostornu odrednicu za lokalizaciju samog nalazišta što je značajno umanjilo bibliografsku vidljivost ovog vrlo značajnog arheološkog nalaza.
„...U Bokokotorskom fjordu, nedaleko od lokaliteta Rhisinium, glavnog grada starog ilirskog kraljevstva, moja lična istraživanja su krunisana otkrićem neobične grupe oslikanih predstava na stijeni iznad svete pećine...“, piše Evans u zborniku koji je objavljen 1908. godine.
Evans ističe da su na crtežima pretežno motivi životinja i varijacije svastika, te da sigurno potiču iz predhrićanskog doba, a da je njegovo dalje istraživanje okapine prekinuto „višom silom“. Ta „viša sila“, koju pominje Evans, mogao bi da bude novi rat između Crne Gore i Turske, ali i problemi sa austrougarskim vlastima koje su 1882. godine Evansa označile kao špijuna, zbog njegovih novinarskih izvještaja za Manchester Guardian, pritvorile ga u Dubrovniku, a potom i protjerale u Veliku Britaniju. Inače, Evans je bio poznat i po tome što je prvi istraživao kamene tumule na području Konavala, kod Dubrovnika, gdje je i živio.
Anenerbe kao sastavni dio paravojne organizacije SS
Anenerbe (njem. Ahnenerbe) bila je nacistička organizacija koja se predstavljala kao „društvo za istraživanje drevne germanske istorije i nasljeđa predaka“. Bavila se eksperimentima i izučavanjem praistorije, arheologije, paranormalnih pojava i misticizma u cilju potkrepljivanja ,,teorije arijevske rase“, a kasnije je postala sastavni dio paravojne organizacije Šucštafel (poznate i kao SS). Anenerbe su osnovali 1. jula 1935. godine Hajnrih Himler, Rihard Valter Dar i Herman Virt.
Pod njenim okriljem su se do kraja Drugog svjetskog rata sprovodila sva arheološka istraživanja. Zbog značajnih finansijskih sredstava kojima je organizacija raspolagala i brojnih oblasti kojima se bavila, u njene redove je vremenom stupio veliki broj akademika. Nacistička vlada koristila se rezultatima istraživanja Anenerbe-a kako bi opravdala svoje radikalne politike u raznim oblastima djelovanja, a posebno da bi učvrstila narativ o superiornoj rasi - Arijevcima. Jedan od najistaknutijih članova Anenerbea bio je i zloglasni doktor Jozef Mengele.
