Pritisak je veliki. Premijer Abazović se upinje da što prije postigne ono što on i Crkva Srbije zovu “temeljni ugovor”. Biće to usvojeno jednoglasno, najavljuje on!
Nevidljiva je ruka kojom je vođen, ali je vrlo vidljivo čijim interesima takva žurba i upinjanje mogu odgovarati.
“Međusobno priznanje Crkve i Države”, kako je to g. Abazović rekao na posljednjoj sjednici Vlade, nije bio lapsus. Premijer zaista tako misli. Omaška je bila u tome što je to uopšte rekao. Što se, dakle, izrekao.
Tako smo saznali što je u suštini tog velikog napora i silnog nestrpljenja: da Crna Gora, jednom za svagda, prizna da je Crkva Srbije, tj. Srpska pravoslavna crkva, oduvijek ovdje, prije svih drugih. I prije Crne Gore same. Iz toga onda, jasno, proizilaze i mnoge druge stvari. Presuda bi bila prosta i jasna, koliko god da njeno izricanje i egzekucija budu trajali: zbogom Crna Goro, zbogom, Crnogorci!
Ipak: kada, jednog dana (a taj datum ne može biti daleko), budemo svi znali što piše u preambuli i u samim odredbama tog “temeljnog” ugovora, stvari će biti jasne i nezainteresovanim laicima.
Tek će onda g. Abazović biti na muci, ali i svi koji sjede u njegovoj manjinskoj vladi. Treba glasati i treba imati na savjesti posljedice tog glasanja. A i odgovornost pred građanima Crne Gore. (Da li da ovdje pomenemo i odgovornost pred Istorijom? Ili se to podrazumijeva?)
Ipak, na sreću, nije sve tako jednoobrazno, niti jednosmjerno u aktuelnoj cfnogorskoj vladi.
O jednoglasnosti po ovom pitanju ne može biti riječi. Da ne licitiramo sada. Od toga nema ništa. Disonantni tonovi i stavovi se ne mogu sakriti.
Takođe, takvu odluku - sporazum koji bi oktroisao ekskluzivni i eksteritorijalni - “država u državi” - status za Crkvu Srbije (Srpska pravoslavna crkva, Beograd, Republika Srbija) - ne može, niti će podržati Demokratska partija socijalista.
Što sve znači da je insistiranje g. Abazovića hod po ivici. Direktna posljedica takve političke namjere je vidljiva i onima koji ne žele da je vide: gubljenje dragocjenog vremena i energije u situaciji kada EU od Crne Gore očekuje (zapravo: traži) fokusiranje na evropsku agendu.
Mladi premijer ostavlja utisak kao da ne mari za sve to. Odnosno, još i više od toga - on pominje razlaz Vlade ukoliko ne bude saglasnosti o pitanju regulisanja odnosa sa Crkvom Srbije.
Da mari - možda bi razmislio, zajedno sa ministrom pravde, g. Kovačem, da li taj sporazum može biti “temeljni”. Da obrate Premijer i Ministar pažnju što ta riječ znači i što ona implicira - i u pravnom i političkom, ali i u proceduralnom smislu.
I tako dalje - nema potrebe da ponavljamo više puta izrečene jasne stavove o ovome, sa svih strana. Jer, mogli bismo, i povodom ovoga, čuti već čuveni iskaz “da se nisu čuli validni argumenti” - kao i povodom tzv. Otvorenog Balkana.
A taj iskaz, zapravo, znači da argumenti uopšte i nisu bitni. Što nas dovodi do centralne ideje ovog kratkog zapisa.
Naime, jedna od opasnosti, o kojoj je takođe, već bilo riječi, se upravo ostvaruje pred našim očima. Poslije i umjesto vlade koja je otvoreno i neskriveno radila protiv interesa Crne Gore kao države i kao društva, sada imamo Vladu koja nastavlja sa tom politikom - drugim sredstvima.
Neizgovorene i pogrešno izgovorene riječi, jezičke i logičke besmislice, kojima nas je (namjerno ili slučajno, drugo je pitanje), “oduševljavao” prethodni premijer, zamijenjene su samouvjerenim i samodopadajućim (polu)prijetećim izjavama novog predsjednika Vlade, koji se opredijelio da ignoriše argumente koji mu se ne dopadaju i razloge koji njegove političke stavove i namjere čine ili besmislenim, ili neostavarivim. To jest - ostvarivim samo ukoliko se upotrijebi neka vrsta prisile i nasilja - od medijskog do političkog.
Zato se, bez i trunke pretjerivanja, danas može reći: u Crnoj Gori je na djelu nastavak prakse i politike koje su svoj brodolom doživjele u septembarskom nasilju na Cetinju i na Belvederu. Imamo, dakle, nastavak tog “Belvedera” drugim sredstvima.
Koliko će ova epizoda crnogorske politike trajati - ne znamo. Ono što je već sada jasno se ne može pokriti nikakvim propagandnim i medijskim trikovima i kampanjama.
Crnogorska kultura (u najširem značenju te riječi - što u sebi sadrži i obrasce, vrijednosti, dominantne ideje i principe naše politike), ne može odgovoriti potrebama i interesima građana i našeg društva kao cjeline sve dok se i pitanje crnogorske crkve - tj. pravoslavne crkve u Crnoj Gori - ne riješi na regularan, civilizovan i održiv način, koji će podržati i zaokružiti crnogorsku državnost i crnogorsku nezavisnost.
Svi koji su uključeni (ili će tek biti uključeni) u proces odlučivanja o regulisanju odnosa države Crne Gore sa pravoslavnim segmentom naših vjerskih zajednica to moraju imati na umu.
