Trener košarkašica Budiveljnika i selektor ukrajinske ženske košarkaške reprezentacije Srđan Radulović sa porodicom je uspio da se izbavi iz ratom zahvaćene Ukrajine i u subotu veče dođe na rodno Cetinje. Za Analitiku ističe da ko ne vidi sopstvenim očima ne može vjeruje kako ukrajinski narod brani svoju zemlju i gine za nju.
Za naš portal, Radulović je ispričao kakva ga je situacija zatekla u Kijevu i Ukrajini, kako je protekao bijeg iz ratom zahvaćenog područja do Crne Gore, o preprekama na koje su nailazili na tom putu, ali i o nekim dobrim ljudima koji su im pritekli u pomoć u teškim momentima za njega i njegovu porodicu.
„Bogu hvala, vratili smo se živi i zdravi“, poručio je Radulović.
Na djelu genocid u Ukrajini
Naš sagovornik izrazio je nadu se da će Crnogorci uspjeti da nauče nešto iz ove teške situacije s Ukrajinom, jer, kako naglašava, mi nemamo sličnijeg naroda po sudbini. Poručio je da je da će, prije ili kasnije, svi shvatiti da sve što se dešava u toj zemlji nije „oslobođenje“, već genocid.
„Kao što su ovdje branili Crnu Goru od Crnogoraca, po istroj matrici se sad brani Ukrajina od Ukrajinaca. To je degradacija svega moralnog. Ljudima koji podržavaju takve ideje nešto nije u redu s moralnim podešavanjem. Ne možemo podržavati ubijanje djece i žena, rušenje gradova i jednog naroda“, ističe Radulović.
Njemu koji je bio svjedok strahota u Ukrajini, zato je, kako navodi, neshvatljivo da se u Crnoj Gori organizuju skupovi podrške ruskoj agresiji.
Ipak, svijetla tačka su, kako ističe, Cetinje i Cetinjani koje od početka invazije na Ukrajinu, protestnim šetnjama do ruskog poslanstva iskazuju podršku Ukrajini i njenom narodu.
„Cetinje je srce Crne Gore. Ovakva podrška znači ukrajinskom narodu. Vjerujte, Ukrajinci to znaju i cijene“, poručio je Radulović.
Šest dana i pet noći u bunkeru
Na dan početka invazije, pričaju nam Radulović i njegova supruga Aleksandra, bili su u stanu sa djecom, ne sluteći šta ih čeka. Dan prije toga, kažu, bio je običan, kao i svaki drugi. Niko u njihovoj okolini niti u gradu nije mogao da zamisli šta će donijeti 24. februar.
„Probudila sam se oko šest, pošla da obiđem djecu, napisala poruku učitelju da nećemo doći na prvi čas i vratila se u krevet. Dan ranije smo djecu upisali na košarku i sve je bilo u redu. Kada smo se probudili u osam i uključili vijesti imali smo šta da vidimo. Tada su počele i detonacije sa svih strana“, priča Aleksandra.
Dodaje da se sve desilo na prepad, zbog čega niko u prvim momentima nije znao kako da reaguje.
Prvi bunker u koji su se smjestili, sa još dvije porodice, bio je u podrumu škole. Bilo ih je petnaestoro, od čega sedmoro djece uzrasta od pet do šesnaest godina. Teški momenti koji su ih zadesili naučili su ih i da čuvaju jedni druge i da se bore da spasu djecu.
„Svaki dan je neka od porodica išla po hranu, kako bi imali šta da damo djeci da jedu. Nijesmo mislili o nama. Gotovo da nijesmo ni spavali. A i kada bismo zaspali, radili bismo to na smjene, tako da uvijek neko ostane budan i prati situaciju“, prisjeća se Aleksandra.
Najbitnije im je bilo da, kako kažu, sačuvaju djecu, zbog čega su i prvi put nakon nekoliko dana u skloništu pokušali da pobjegnu iz Kijeva.
„To je strašno stresno iskustvo, a svemu tome prisustvovala su djeca. Kad smo shvatili da ne možemo izaći i da se moramo vratiti u Kijev, Aleksandra je odvrnula dječju muziku u autu jako glasno, a ja sam jurio preko pločnika, pored tenkova, samo da djeca ne ukapiraju šta se dešava“, kaže Srđan.
Nakon što im prvi pokušaj bijega nije uspio, bili su srećni što su uspjeli živi da se ponovo dočepaju skloništa.
„Kad smo se vratili u bunker ljubili smo zidove, srećni što smo koliko toliko na sigurnom“, napominje Aleksandra.
Međutim, kako dodaje, ukrajinski vojnici su došli u sklonište, što ga je odmah napravilo metom za ruske vojnike. Trebalo je ići dalje.
Pomoć prijatelja
U pomoć im je pritekao predsjednik kluba Budiveljnik Bogdan Guljamov, koji im je našao novo sklonište, u podrumu ukrajinske pravoslavne crkve.
„U tom skloništu proveli smo jednu noć, a onda je uslijedio poziv od ambasadorke Ponorac, koja nam je rekla da što prije napustimo Ukrajinu“, priča Radulović.
U tom momentu, prisjeća se Radulović, svjestan je da mora da da sve od sebe da spasi porodicu, ali u autu nema goriva, a do granice je 800 kilometara.
Ipak, opet im je u pomoć pritekao prijatelj Guljamov, koji je uspio da im pošalje gorivo. Nekoliko minuta nakon toga, u kontakt sa Radulovićima stupio je i gospodin Adžić, ispred Ministarstva vanjskih poslova, koji ga je takođe savjetovao da što prije izađe iz Kijeva, te da se nađu na petnaest kilometara od mjesta gdje su se zadesili.
„Tada žena i ja stavljamo djecu u auto i krećemo ka granici s Moldavijom, s ciljem da na kraju dođemo do Crne Gore“, kaže Radulović.
Dani provedeni u bunkeru su, kako ističe, traumatično iskustvo za cijelu porodicu. U normalnoj situaciji, kako napominje, nikad ne bi ušli u takav objekat, a u momentima granatiranja Kijeva to im je djelovalo kao najljepši hotel.
Barikade na svakih pet do sedam kilometara
Kad su krenuli put granice s Moldavijom, Radulovići su bili u stalnoj komunikaciji s Ambasadom, a i gospodin Adžić, koji ih je čekao, pripremio je sve papire kako bi bez problema prešli granicu. Pružao im je pomoć i uz put, jer su išli autom jedni iza drugih.
Ipak, nijesu ni slutili da će put koji obično traje nekoliko sati, trajati toliko dugo.
Prvo što je predstavljalo problem jeste nedostatak saobraćajne signalizacije.
„Ukrajinska vojska uklonila je znakove, kako bi ruskim okupatorskim snagama bilo teže da se snađe. Čak ni GPS nije radio“, objašnjava Radulović.
Takođe, ukrajinska vojska digla je u vazduh glavne puteve i mostove, zbog čega su morali da idu seoskim putevima, za koje nijesu ni znali da postoje.
Novi problem potom su bile barikade koje su postavljene, kako kaže Radulović, na svakih pet do sedam kilometara, što je dodatno usporavalo bijeg.
„Na barikadama su obični ljudi, koji brane svoje domove. Kad im prilazite oni ne znaju na čijoj ste strani, strah ih je“, napominje Radulović.
Prisjeća se i da je bilo neprijatnih situacija na pojedinim barikadama.
„U jednom slučaju kad sam izvadio lična dokumenta, oni su vidjeli crveni pasoš sa grbom i pomislili da je ruski. Skočili su na nas s uperenim oružjem. Gospodin Adžić tad je prišao s papirima i objasnio im zbog čega smo tu i da pokušavamo da izađemo iz države. Ogroman je to stres, je iza, u kolima, mi sjede djeca“, priča Radulović.
Ipak, kako kaže, razumije da su i ti ljudi u strahu, te da im je to samo jedan od mehanizama odbrane. Kako dodaje, nijesu ni oni bili spremni za rat, niti su željeli da ratuju.
Plemenitost ukrajinskog naroda i vojnika
Radulović ističe i da se ukrajinski vojnici vrlo ljudski ophode prema civilima, te da je i narod spreman da pomogne koliko može, bez obzira na to da li vas poznaju ili ne.
„U jednom slučaju, ukrajinski vojnik nam je ponudio da nas smjesti u svoju kuću, da tu prespavamo, jer je bilo kasno, oko deset uveče“, prisjeća se Radulović.
Jedna ukrajinska porodica ih je, takođe, primila u svoju kuću da prespavaju i odmore se, kako bi mogli da nastave put.
„Dali su nam mjesto da prespavamo, nahranili nas, spremili nam hranu za put“, dodaje Radulović.
U toj porodici ostali su samo stariji članovi, da brane ognjište i svoju zemlju, a djecu su poslali preko granice, da izbjegnu stradanje.
„Koliko je apsurdan napad ruske vojske govori i činjenica da ja govorim samo ruski i sa tom porodicom sam razgovarala na ruskom, a oni su meni odgovarali na ukrajinskom. I niko nije imao problem s tim“, kaže Aleksandra.
Na granici, kako kažu, nijesu imali problema, pa su je i prešli nakon dva sata. Njihovo sljedeće odredište bila je Rumunija, u kojoj su našli hotel gdje su prenoćili prije nastavka putovanja.
„Nikad nećemo zaboraviti gest osoblja hotela koje nam nije dozvolilo da platimo smještaj, jer su vidjeli da smo izbjegli iz Ukrajine. To je nevjerovatna ljudskost i empatija koju su na pokazuli ti ljudi“, kaže Radulović.
Takođe, i na benzinskim stanicama na koje bi stali, ljudi bi prepoznali situaciju u kojoj se nalaze i davali djeci hranu i slatkiše. Takvi momenti su, kako kaže, ono što u teškim trenucima vraća vjeru u ljude.
Podrška je, naravno, stizala i iz Crne Gore, a posebnu zahvalnost, ističe Radulović, duguju Aleksandru Saši Zekoviću i Portalu Analitika, koji je prvi izvijestio situaciji u kojoj su se zadesili on i njegov porodica.
Nijedna vojska ne može protiv tog nivoa patriotizma
Osvrćući se na rusku invaziju na Ukrajinu, naš sagovornik smatra da je Putin mislio na prepad da uđe u ovu državu, predstavi se kao oslobodilac, te da se nadao da će ga dočekati s cvijećem.
Ali, dodaje, pogodio je u nerv ukrajinskog naroda, jer su oni prije svega Ukrajinci i brane svoju državu.
„Gotovo 30 miliona ljudi spremno je da se bori i da gine za svoju zemlju. Putin ne može da se bori protiv toga. Nijedna zemlja, nijedna vojska na svijetu ne može da se bori protiv tolike doze patriotizma koju oni imaju. To je neviđena ljubav prema svojoj državi“, ističe Radulović.
Borba je krenula već drugog dana invazije i od tada do danas Rusi nijesu uspjeli da slome duh ukrajinskog naroda, čemu u prilog, kako kaže, ide i činjenica da nijesu zauzeli nijedan od gradova.
„Ovaj rat Ukrajinci dobijaju, već su ga dobili. Na duge staze Putin gubi, ruski narod će se vratiti u srednji vijek, jer će im zbog jednog ludog čovjeka sve ukinuti“, ocjenjuje Radulović.
Dodaje i da je Putin svjestan da gubi, zbog čega i granatira sve jače.
„On shvata da je nemoćan, nije uspio da ostvari svoje planove. I što mu veći otpor pruža ukrajinska vojska, on postaje sve agresivniji – i u retorici i u potezima“, navodi Radulović.
Ono što ga, kako kaže, najviše plaši je što Putin ne pokazuje namjeru da stane.
„Kako gubi kontrolu postaje sve agresivniji, više gađa civilne objekte, samo gleda da sruši i ubije što više, jer njegova vojska ne može da napravi ništa. Prijeti nuklearnom katastrofom, jer vidi da je nemoćan i da gubi, da nema podršku, da je Ukrajina jedinstvena“, ističe Radulović.
Zbog toga, kako kaže, narod i vlast u Crnoj Gori treba da poštuju ukrajinska stradanja, da pomognu koliko god mogu i da budu na pravoj strani – strani dobra, a ne zla.
„Ljudi moraju da nauče da cijene slobodu, jer ne znaju kako je onima koji se danas u Ukrajini bore za nju i raduju malim, običnim stvarima. Tek kad se desi nešto ovakvo postanemo svjesni koliko je dragocjeno izaći slobodno na ulicu, igrati se sa djecom, mirno zaspati“, poručuje Radulović.
Sve ostalo u Ukrajini
Kako ističe, oni su u Kijevu gradili život, planirali budućnost za svoju djecu, a sada su ostali bez svega.
„Imamo stan i kuću koju smo skoro sagradili u Kijevu. Prijatelje za koje trenutno ne znam da li su živi, jer su na ulicama i brane svoju državu. Moja supruga ne može da se čuje s familijom koja je ostala u Ukrajini, jer ne rade telefonske linije“, priča Radulović.
Kako kaže, sve su ostavili tamo, ali važno je da su sačuvali svoje i živote djece. Sada ih čeka novi početak.
Ipak, kako dodaju, da nije djece, bili bi u Ukrajini i pomagali narodu da se odbrani, jer osjećaju moralnu obavezu prema njima.
Takođe, u Ukrajini su ostale i Radulovićeve igračice iz kluba, sa kojima je stalno u kontaktu.
„Čujem se sa njima, ostali su svi tamo. Neke od njih uspjele su da izađu iz Kijeva, ali niko nije uspio da napusti Ukrajinu“, navodi Radulović.
Zelenski je istorijska ličnost
Dodaje i da je ponosan što je selektor ukrajinske ženske košarkaške reprezentacije.
„Ponosan sam što sam selektor jedne hrabre zemlje, zemlje koja se bori za svoju i za slobodu čitavog svijeta“, ističe Radulović.
Navodi i da je Zelenski pravi lider, predsjednik za poštovanje.
„Divim se Zelenskom, to je istorijska ličnost. U takvim situacijama, na stranu to jeste li završili političke nauke ili ne, on je stao ispred naroda. To može samo veliki čovjek. On daje i srce i dušu za svoj narod“, kaže Radulović.
Nada se i da će se narod u Crnoj Gori opametiti, da neće gledati ko je koje vjere i nacije, već da će cijeniti moralne vrijednosti.
Dodaje i da je njegov žal za narodom Ukrajine ogroman jer je, kako kaže, Ukrajina je njegova druga domovina. Zbog toga će se on i supruga truditi da pomognu drugim ukrajinskim porodicama da se izbave od zla.
„Probaćemo da dovedemo jednu porodicu ovdje, ženu s dvoje djece – starije ima četiri godine, a mlađe četiri mjeseca. Pokušaćemo nekako da ih dovedemo do Poljske, pa onda da im platimo avionsku kartu“, kaže Radulović.
Problem je, kako navodi, što ta porodica sa sobom nema papire, sve im je ostalo u kući koju su ruski vojnici uništili.
„Ostala je i kamera za dječju sobu, pa je na telefonu vidjela kako ruski vojnici ulaze u kuću i ruše sve pred sobom“, priča Aleksandra.
U svakom slučaju, kako dodaje, njihov je cilj da, sad kad su na sigurnom, pomognu što više, jer je pomoć ukrajinskom narodu neophodna.
Pad diktatora označiće i kraj krize u regionu
Srđan se nada i da će se Putinov pad desiti ubrzo te da će to stabilizovati i situaciju u našem regionu.
„Sve kreće od Rusije, i ideja „srpskog sveta“ potekla je iz te kuhinje. Sve je to ista matrica. Pad ovoga diktatora označiće i kraj krize u regionu“, ocjenjuje Radulović.
Dodaje da bi bio srećniji da su građani Crne Gore za njega ovog puta čuli zbog sportskih rezultata i uspjeha, a ne po situaciji u kojoj su se našli on i njegova porodica.
Ipak, kako kaže, zahvalan je svima koji su im pomogli onda kad im je to najviše trebalo.
„Sad kad smo na sigurnom, na svome, trudićemo se da mi pomognemo drugima“, zaključuje Radulović.
