Strašan problem, vjerujte. Npr. desi se čovjeku – zaljubi se, namrtvo što se kaže, a već sjutra ne može prepoznati lice u koje se zaljubio!? Traži, ne traži, nigdje lica! Još ako ne poznaje glas obožavane osobe... muka, uuuuh! Zato valja pamtiti ostala tjelesna obilježja: široka ramena, čistu kosu, lijepe noge... Ili karakterne crte: parfemsku notu, boju čarapa, dužinu noktiju... Ukoliko čovjeka strefi obostrana ljubav – što se dešava – čim ta ljubav pukne, kao balon će se širiti i širiti, sve dok ne pukne i nestane iz memorije i ljubljeni lik! Moraš svakodnevno i po cijeli dan da gledaš tu osobu, da ti ne utekne ni noću iz vidokruga, da bi bio siguran kako se budiš uz isto lice uz koje si zaspao. Recimo da je jedan od tih 2 odsto mornar: oženi se on dok je na suvom, useli se u novu kuću ove nedjelje, a već sljedeće otplovi u svijet. Vrati se sa vode za pola godine i nema šanse da nađe rođenu nevjestu ako nije precizno upamtio adresu, dužinu ulice, broj kamenčića uz trotoar, boju kapije, širinu dvorišta i sve u njemu, visinu strehe, oblik kvake na vratima i slične detalje. Onda možete zamisliti što sve nas 2 odsto na planeti moramo da pamtimo da bismo se na istoj snašli?!
Ima to, naravno, i svoje dobre strane. Npr. odlučiš da nekome sjutra razbiješ nos. A sjutra, iako znaš sve povode i sve razloge i sve načine potrebne za izvršenje donešene odluke, ne usudiš se, jer u mnoštvu lica nemaš pojma koga treba udariti!? Tako niko ne strada. Takođe: vratiš se sa broda, shvatiš da ti u minulih pola godine nije nedostajalo ništa i niko sa kopna, i lijepo potražiš drugu adresu, vrata i ženu, a savjest ti ostane apsolutno spokojna! Ili: udata si trista godina, a svakog dana misliš da si sa novim frajerom...
I tako – život teče u radostima, nedoumicama, iznenađenjima, bojaznima, smijehu i neprijatnostima, prepleten sa svim budalaštinama koje ovaj nedostatak čini čovjeku. Ali, to je urođena mana i naučiš se nekako živjeti sa tim.
Imaju Dalmatinci krasan izraz za nas ovakve sa manama – kažu: redikuli! Redikul je čovjek koji po svom izgledu ili ponašanju, ali i prema ostalim svojim osobinama, odudara od sredine, od onoga što se smatra normalnim. Često biva predmetom poruge i izvorom sreće i radosti za sve dokone maloljetne penzionere, koji drugom poslu nijesu dorasli do da tragaju za redikulima i vazdan nam se smiju i smiju...
Zato mi, redikuli, da bismo opstali, moramo svoju manu pretvoriti u prednost. To teče u nekoliko faza. Prva, bazična faza je svakodnevni trening memorije. Memorišemo sve detalje: boje kravata, dužinu kose, oblik brade, kvalitet zuba, mimiku, dikciju, akcente (npr. dugo a – imaaaamo), formu ramena, veličinu bazena, dužinu plaža, registracije automobila, cijene bundi i ostalih krpica, markirane tašne, broj avio-letova, izjave, cijene šećera, broj nezaposlenih, nazive kafana, adrese ministarstava, date i primljene golove, modne stilove, broj članova svih familija i njihovih rođaka, prijatelja, kumova... i još mnogo, mnogo toga, baš kao što normalni ljudi pamte brojeve novozaraženih, preminulih, vakcinisanih i revakcinisanih.
Sljedeća faza je osmatranje. Osmatramo kako sveukupno izgledaju delegacije koje dolaze da posjete naše institucije i državu uopšte; osmatramo kakve delegacije odavde šaljemo u posjete drugim državama i našima u rasijanju; u osmatranju zalazimo i mnogo dublje: osmatramo npr. i to kako i kakvi se filmovi snimaju po svijetu, a kakvi kod nas i ko ih snima... Na sličan način osmatramo i teatarska ostvarenja, ali i sve ostalo iz svijeta umjetnosti, baš kao što normalni ljudi osmatraju razvoj zadružne kulture sa tv ekrana.
Treća faza je upoređivanje. Upoređujemo ono što osjećamo na svojoj koži sa onim što nam govore sa raznih instanci; upoređujemo uticaj svojih misli na brda i dolove, sa uticajem drugih ljudi na iste; zatim upoređujemo snagu vjetra i snagu sunčeve svjetlosti u proizvodnji električne energije, baš kao što normalni ljudi upoređuju veličinu svijeće sa trajanjem liturgije.
Četvrta je faza zaključivanje. Teško pada, ali se mora obaviti. Aktiviramo memoriju, protresemo osmotreno, prosijemo upoređenja, i eto sadržaja za zaključivanje. Da bi zaključak bio kompletan, može se kao vježbovni primjer uzeti bilo koja od istaknutijih funkcija što ih zauzimaju naši ljudi – volja tvoja hoćeš li da zaključuješ o novom predsjedniku vlade ili o novom direktoru škole, možda o novom uredniku Dnevnika ili o predsjedniku kućnog savjeta u sopstvenoj zgradi, svejedno je, jer je postupak isti. I dobiješ, otprilike, ovaj rezultat: nijedan nije preminuo, svaki je i vakcinisan i revakcinisan, kultivisan preko tv i drugih ekrana, i svi su bili učesnici litija.
Zar je, onda, važno kako izgledaju?
Peta i posljednja faza je najslađa: smijeh! Obuzima, opsijeda, opkoli, a sam čovjek i ne zna odakle mu snaga da se toliko smije i smije...
Mi, redikuli, svojom manom identifikujemo ljude oko sebe. Evo, ja npr. po odijelu prepoznam ko je ministar, a ko samo direktor, po sandalama znam ko je poslanica, a ko učiteljica. Ali, po akcentu, stavu i poenti govora znam ko je premijer, a ko predsjednik skupštine. I mogu danas da ih vidim u dnevniku na jednoj televiziji, a doveče na drugoj, i oba puta ću se iznenaditi kako izgleda jedan, a kako drugi. Skoro cijelog života se ja tako iznenađujem: iste funkcije, iste riječi, iste forme, isti sadržaj... Ista ideologija i poenta: Mi ratujemo za mir! Samo su mi lica uvijek nova i nova.
Znam da me prate. Ne znam samo ovo: ako je nas 2 odsto, ko su ovi redikuli oko mene? Zato se smijem, crkavam od smijeha...
