Kad je 31. oktobra 1993. godine, na Lučindan i Dan Svetog Petra Cetinjskog, grupa crnogorskih intelektualaca i crnogorskih patriota, na skupu održanom na Dvorskom trgu na Cetinju, na simboličan način, u očekivanju skorog dolaska episkopa Antonija Abramovića, obnovila Crnogorsku pravoslavnu autokefalnu crkvu, silom ukinutu pod karađorđevićkim bajonetima 1918. godine, tadašnja antibirokratska crnogorska vlast, u namjeri da zabrani skup i najavljeni čin poslala je na Cetinje desetak policijskih marica sa specijalcima koji su se rasporedili u krug oko zapaljene vatre i grupe promotera i podržavalaca Crnogorske pravoslavne crkve. U jednom trenutku marice su krenule prema središtu prizora i zapaljenoj vatri na sredini trga, oko koje su bili okupljeni pristalice crnogorske crkvene obnove, naravno u namjeri da specijalci zaplaše ili možda sa trga rastjeraju sudionike skupa. Slučajno, ili možda hotimično, po periferiji ukupnog prizora bile su raspoređene ženske pristalice crnogorske crkvene obnove, koje nijesu pokazale ni malo straha pred prijeteći ustremljenim maricama, ne stupajući ni koraka nazad. Da li zaustavljeni takvom odlučnošću sudionika skupa, da li sviješću o mogućim političkim i drugim posljedicama nasilnog razbijanja inače zvanično zabranjenog okupljanja – tek su se policijska vozila u jednom trenutku zaustavila.
Tragična i po dalju sudbinu Crne Gore nevesela činjenica se sastojala u predstavi najvećeg dijela tadašnjih, a i današnjih građana Crne Gore, kojima nije bio poznat podatak o vjekovnom istorijskom postojanju Crnogorske samostalne pravoslavne crkve, bukvalnom neimaru crnogorske istorijske slobode i države. Crnogorska obilno fašizirana vlast, stvorena poslije antibirokratske revolucije, a posebno mamuzana od nacionalističkog Beograda, svim silama je nastojala da ideju crnogorske crkvene obnove uguši u korijenu, tim prije što se i sama prvi put suočila sa realnošću istorijskog postojanja crnogorske pravoslavne crkve.
Danas, među vatrenim obožavaocima i pristalicama naciklerikalne crkve Srbije u Crnoj Gori, nimalo zanemarljiv broj građana Crne Gore, u svojoj elementarnoj neobaviještenosti, kojoj su, nažalost, kumovali komunisti, tvrdo vjeruje da u Crnoj Gori nikad nije bilo druge crkve osim Crkve Srbije, te da je najveći dio crnogorskih hramova oduvijek bio njeno vlasništvo koje navodno pristalice jedne formalno još uvijek navodno kanonski nepriznate crkve, zajedno sa crnogorskim ateistima i agnosticima žele da otmu.
Da je Crnogorska pravoslavna crkva, samom svojom simboličnom obnovom 1993. godine, bila kanonski u daleko povoljnijem položaju od danas već priznatih, a nikad ranije postojećih Ukrajinske i Makedonske pravoslavne crkve, jer je za razliku od pobrojanih bila autokefalna do 1918. godine, znali su samo rijetki crnogorski intelektualci i potomci crnogorskih sveštenika koji su se po ukidanju svoje crkve 1918. godine rasuli po svijetu. Najveći, ne samo domaći poznavalac crkvenopravne problematike dr Nikodim Milaš, u svojoj za sva vremena važećoj kultnoj knjizi Pravoslavno crkveno pravo, izričito navodi da „jednom postojeća pravoslavna autokefalna crkva, bez obzira na razlog za prekid svoje djelatnosti, uvijek može biti obnovljena voljom monarha ili vjerujućeg naroda“.
Što sve to vrijedi kod nezainteresovane i neuke crnogorske DPS vlasti, koja je postojanje Crnogorske obnovljene crkve dugo doživljavala kao po sebe remetilački faktor, gotovo se pred javnošću snebivala zbog njenog postojanja. Vrhunac je predstavljala blamaža jednog od DPS predsjednika države koji nije samo demonstrirao neznanje u vezi sa crkvom, nego i probao da obmane javnost providnim i jeftinim smicalicama.
Danas je država Crna Gora i crnogorsko građansko društvo, pod nerazumnim diktatom predsjednika Vlade gospodina Dritana Abazovića i njegovih nacišovinističkih istomišljenika gomile srpskih stranaka u Crnoj Gori, odnosno militantnih pristalica klerofašističke Crkve Srbije, siledžijski uporno gurano u ozakonjenje takozvanog temeljnog ugovora navodno države Crne Gore sa Crkvom Srbije, čak i bez mogućnosti upoznavanja javnosti sa dugo i podmuklo skrivanim pomenutim dokumentom. Da ne govorimo o tome da se nacrtom takozvanog temeljnog ugovora temeljno negira država Crna Gora, crnogorsko građansko i sekularno društvo, crnogorska istorija i crnogorska nacionalna individualnost.
Međunacionalne i međuvjerske tenzije su danas u Crnoj Gori, sa tendencijom njihovog stalnog umnožavanja, upravo povodom inkriminisanog temeljnog ugovora, dostigle takav stepen usijanja da treba biti preveliki optimista pa povjerovati u mogućnost da se klupko probuđenih strasti može razriješiti bez otvorenog građanskog sukoba.
