Već sam rekao na nekoliko adresa: dijelim utisak o izvjesnoj (ili nespornoj, ako vam bolje zvuči) degutantnosti cijele operacije. Ali, istovremeno, takve definitivne stavove ne smatram dovoljno političkim.
Predsjednik SNP se gordi pred srpskom publikom (ali, valjda, i pred sopstvenim članstvom – naročito onim koje je bilo protiv ulaska te partije u manjinsku Vladu) neugaslim “srpstvom” i nedodirljivom Crkvom Srbije. Da besmisao bude uvjerljiviji – g. Joković je pozvao u pomoći pokojnog Momira Bulatovića. SNP će ostati na toj“svijetloj stazi”, koja vodi direktno u Evropsku Uniju, kao što znamo.
Ta “sendero luminoso” vodi preko tzv. Temeljnog ugovora?! Da je g. Joković malo vještiji na riječima, moguće je da bi našao elegantniji izraz za tu, u svojoj suštini i posljedicama, anti-državnu namjeru. Ovako, sada znamo da je SNP obećao urbi et orbi da će “odraditi Temeljni ugovor”. “Završeno ti je to”!
Sigurno je da, dok ne počne da djeluje manjinska Vlada (ili da, ipak, napišemo ako, sve dok g. Bulajić, kojem je mandatar obećao da mu neće biti ništa, povodom izvjesnih sastanaka sa izvjesnim protjeranim ruskim agentima – ili, na kraju, neko drugi – ne sazove sjednicu Skupštine), najzadovoljniji može biti upravo g. Abazović.
Ramajana i Mahabharata u vezi pregovora o formiranju nove Vlade su, ipak, završene. Ili bar tako izgleda. G. Abazović bi, u suprotnom, okončao svoju misiju čuvenog “change maker-a” mnogo ranije nego što mu je bila namjera. Mada je njegovih petnaest minuta slave odavno prošlo.
(Instrukcije za sastav Vlade – koje, naravno, ne možemo dokazati – su bile jasne: SNP je morao biti u Vladi. Oni su “srpski” elemenat, jer su ostali srpski politički elementi u Crnoj Gori sada ruski. SNP to, tobože, nije. SDP “nije morao”, dugo, pa će, ipak, na kraju, biti dio Vlade. SD je van, ali je ipak tu, najvjerovatnije preko Parlamenta. To je neka vrsta polu-zabrane za Socijaldemokrate, dok za DPS važi nekakva “zabrana”, pa je predsjednik te stranke morao da podsjeti i mandatara i izdavaoce instrukcija da bez DPS podrške ta Vlada ne može imati većinu, niti bilo što usvojiti. To se nekako zaboravlja, ili bar prećutkuje.)
Zato Abazovićevo zadovoljstvo, ako ga ima, stoji na vrlo klimavim nogama. Privremenost i uslovljenost njegovog kabineta ostaće glavne karakteristike nove izvršne vlasti.
Lider GP URA se, još uvijek, može pohvaliti rijetkim fenomenom, koji se, još uvijek, veže za njega i njegov pokret/partiju/grupu: podržan je, naime, i iz Beograda i sa nekih zapadnih diplomatskih adresa.
Ostrašćeni srpski mediji (u Srbiji) nose brnjicu kada je on u pitanju (tome se više niko nečudi, tj. svi se prave da to ne vide), dok se s Zapada, bez obzira na jasnu i iskustveno potvrđenu informaciju o njegovim kapacitetima i gabaritima, mladome odlazećem potpredsjedniku Vlade i dolazećem premijeru još uvijek gleda kroz prste. Biće da ni jedna ni druga adresa (Srbija i Zapad) nemaju bolju opciju. Tj. ovi je drugi jošne vide.
Zato, moguće, učešće SDP u novoj Vladi nosi sa sobom neka značenja koja su još maglovita. Ipak, sada je jasno: koalicija SDP-URA za lokalne izbore u Ulcinju, kao nastavak koalicije na Cetinju, je bila svojevrsna najava i za pakt na državnom nivou.
Dva vrlo značajna ministarstva – odbrane i vanjskih poslova – dobiće sadašnji i bivši predsjednik SDP, kojima se ne može prigovoriti da su, bar u tim oblastima, bili dosljedni i neupitni.
Šira slika o sadašnjim i budućim koalicijama SDP i GP URA je malo drukčija. Ne treba zaboraviti: ono što SDP Ranka Krivokapića nije uspio 2013-2016, pošlo je za rukom Dritanu Abazoviću. Ne znamo kakav je mogao biti ugođaj u redovima SDP dok su gledali što takvi politički potezi i koalicije sa radikalnim i ekstremnim velikosrpskim nacionalizmom u Crnoj Gori mogu donijeti. Kako bi to izgledalo i kuda bi vodilo da su oni uspjeli 2016, recimo? (Crna Gora bi sigurno ušla u NATO, na primjer?)
Iskustvo je, nadamo se, bilo otrežnjujuće. Ili je i ta nada uzaludna?
Manjinske partije su se ponašale kao manjinske, sa svim vrlinama i manama tog pristupa. Najbolji im je izgovor bila potreba da se Crna Gora konačno ratosilja štetočinske vlade Z. Krivokapića i njegovih eksperata. Za manjinske partije – tj. one koje su bile dio pregovora – je spasonosno što se pregovori najvjerovatnije okončavaju formiranjem nove Vlade. U suprotnom, njihova bi im opravdanja bila loš saveznik u pretpostavljenoj izbornoj kampanji – kada bi ona sada uslijedila.
Na kraju, a zapravo, na početku ove priče, ostaje DPS.
Da li će strpljenje i taktičko popuštanje njihovog lidera biti opravdano – pokazaće djelovanje Vlade, kada na dnevni red dođu pitanja o kojima participenti u novoj vlasti misle vrlo različito.
Jedno je sigurno: DPS se vratila u poziciju da se bez nje ne može. To je dobro za tu partiju, a nadamo se i za Crnu Goru, poslije političkog “eksperimenta” kojem smo bili izloženi u posljednjih godinu i po dana.
Crnogorska Vlada, kao amalgam međusobno suprotstavljenih i isključujućih političkih programa, svjetonazora i ciljeva, izraz je naše političke stvarnosti. Ni tu nema novosti, iako ima novih imena i ranije neviđenih situacija. Jedna od političkih konstanti ipak opstaje: najveća partija nosi najveću odgovornost.
Na koju će stranu poći crnogorska politika zavisiće i od ove manjinske privremene Vlade, ali i od onih bezčijih glasova ona ne može da funkcioniše.
