Postoje pitanja o broju trupa, pitanja o diplomatiji. Postoje pitanja o ukrajinskoj vojsci, njenom oružju i vojnicima. Pitanja o Njemačkoj i Francuskoj: Kako će reagovati? Postoje pitanja u vezi sa Amerikom i kako je ona postala centralni igrač u sukobu koji nije izazvala. Ali od svih pitanja koja se iznova postavljaju o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, ono koje dobija najmanje zadovoljavajuće odgovore je ovo: Zašto?
Zašto bi ruski predsjednik Vladimir Putin napao susjednu zemlju koja ga nije isprovocirala? Zašto bi rizikovao krv svojih vojnika? Zašto bi rizikovao sankcije, a možda i ekonomsku krizu, kao rezultat toga? A ako on zaista nije voljan da rizikuje ove stvari, zašto onda igra ovu složenu igru?
Da objasni zašto je potrebna neka istorija, ali ne i polumitološka, lažno-srednjovjekovna istorija koju je Putin koristio u prošlosti da proglasi da Ukrajina nije država, ili da je njeno postojanje slučajno, ili da njen osjećaj nacionalnosti nije stvaran. Niti moramo da znamo toliko o novijoj istoriji Ukrajine ili njenih 70 godina kao sovjetske republike – iako je istina da su sovjetske veze ruskog predsjednika, a posebno godine koje je proveo kao oficir KGB-a, veoma važne dogovor.
Zaista, mnoge od njegovih taktika – korišćenje lažnih „separatista“ koje podržava Rusija za izvođenje njegovog rata u istočnoj Ukrajini, stvaranje marionetske vlade na Krimu – su stare taktike KGB-a, poznate iz sovjetske prošlosti. Lažne političke grupacije su igrale ulogu u dominaciji KGB-a nad Centralnom Evropom nakon Drugog svjetskog rata; lažni separatisti su igrali ulogu u boljševičkom osvajanju Ukrajine 1918.
Putinova vezanost za stari SSSR važna je i na drugi način. Iako se ponekad netačno opisuje kao ruski nacionalista, on je u stvari imperijalni nostalgičar. Sovjetski Savez je bio imperija ruskog govornog područja i čini se da on ponekad sanja o ponovnom stvaranju manje imperije ruskog govornog područja unutar granica starog Sovjetskog Saveza.
Protest je opasan. Pričanje o demokratiji i političkim promjenama je opasno
Međutim, najznačajniji uticaj na Putinov pogled na svijet nema nikakve veze ni sa njegovom obukom u KGB-u, ni sa njegovom željom da obnovi SSSR. Putin i ljudi oko njega su mnogo dublje oblikovani, prije, njihovim putem do vlasti. Ta priča – koju su nekoliko puta ispričale autorke Fiona Hil, Karen Daviša i nedavno Ketrin Belton – počinje 1980-ih. Posljednje godine te decenije bile su za mnoge Ruse trenutak optimizma i uzbuđenja. Politika glasnosti – otvorenosti – značila je da ljudi prvi put poslije toliko decenija govore istinu. Mnogi su osjetili realnu mogućnost promjene i mislili su da bi to mogla biti promjena nabolje.
Putin je propustio taj trenutak ushićenja. Umjesto toga, poslat je u kancelariju KGB-a u Drezden, u Istočnu Njemačku, gdje je pad Berlinskog zida 1989. pretrpio kao ličnu tragediju. Dok su svjetski televizijski ekrani objavljivali vijesti o kraju Hladnog rata, Putin i njegovi drugovi iz KGB-a u propaloj sovjetskoj satelitskoj državi su mahnito spaljivali sve svoje dosijee, upućivali pozive Moskvi na koje nikada nije uzvraćeno, plašeći se za svoje živote i svoje karijere. Za operativce KGB-a ovo nije bilo vrijeme radosti, već lekcija o prirodi uličnih kretanja i moći retorike: demokratska retorika, antiautoritarna retorika, antitotalitarna retorika.
Putin je, kao i njegov uzor Jurij Andropov, koji je bio sovjetski ambasador u Mađarskoj tokom tamošnje revolucije 1956. godine, iz tog perioda zaključio da je spontanost opasna. Protest je opasan. Pričanje o demokratiji i političkim promjenama je opasno. Da bi spriječili njihovo širenje, ruski vladari moraju pažljivo da kontrolišu život nacije. Tržišta ne mogu biti istinski otvorena; izbori ne mogu biti nepredvidivi; neslaganjem se mora pažljivo „upravljati“ pravnim pritiskom, javnom propagandom i, ako je potrebno, ciljanim nasiljem.
Ali iako je Putinu promakla euforija 80-ih, on je svakako u potpunosti učestvovao u orgiji pohlepe koja je zahvatila Rusiju 90-ih. Pošto je preživio traumu Berlinskog zida, Putin se vratio u Sovjetski Savez i pridružio se svojim bivšim kolegama u masovnoj pljački sovjetske države. Uz pomoć ruskog organizovanog kriminala, kao i amoralne međunarodne ofšor industrije pranja novca, neki od bivših sovjetskih „nomenklatura“ su ukrali imovinu, iznijeli novac iz zemlje, sakrili ga po inostranstvu, a zatim vratili novac i iskoristili ga da kupe više imovine. Akumulirano je bogatstvo; uslijedila je borba za vlast. Neki od prvobitnih oligarha završili su u zatvoru ili u izgnanstvu. Na kraju je Putin postao najbolji milijarder među svim ostalim milijarderima – ili barem onaj koji kontroliše tajnu policiju.
Ova pozicija Putina čini istovremeno veoma jakim i veoma slabim, što je paradoks koji mnogi Amerikanci i Evropljani teško mogu da razumiju. On je, naravno, jak zato što kontroliše mnoge poluge ruskog društva i ekonomije. Pokušajte da zamislite američkog predsjednika koji kontroliše ne samo izvršnu vlast – uključujući FBI, CIA i NSA – već i Kongres i pravosuđe; New York Times, The Wall Street Journal, The Dallas Morning News i sve druge novine; i sve veće kompanije, uključujući Exxon, Apple, Google i General Motors.
Neslaganjem se mora pažljivo „upravljati“ pravnim pritiskom, javnom propagandom i, ako je potrebno, ciljanim nasiljem
Putinova kontrola dolazi bez zakonskih ograničenja. On i ljudi oko njega rade bez sistema kočnice i ravnoteže, bez etičkih pravila, bez transparentnosti bilo koje vrste. Oni određuju ko može biti kandidat na izborima, a kome je dozvoljeno da govori u javnosti. Oni mogu donositi odluke iz dana u dan – slati trupe na ukrajinsku granicu, na primjer – nakon što se nikog ne konsultuju i ne prime savjet. Kada Putin razmišlja o invaziji, on ne mora da uzima u obzir interese ruskih preduzeća ili potrošača koji bi mogli da trpe ekonomske sankcije. On ne mora da uzima u obzir porodice ruskih vojnika koji bi mogli da poginu u sukobu koji oni ne žele. Nemaju izbora, niti glasa.
Pa ipak, u isto vrijeme, Putinova pozicija je izuzetno nesigurna. Bez obzira na svu tu moć i sav taj novac, uprkos totalnoj kontroli nad informacionim prostorom i totalnoj dominaciji političkim prostorom, Putin mora da zna, na nekom nivou, da je nelegitimni lider. Nikada nije pobijedio na poštenim izborima i nikada nije vodio kampanju na takmičenju koje bi mogao da izgubi.
On zna da je politički sistem kojem je pomogao da se stvori duboko nepravedan, da njegov režim ne samo da upravlja državom, već je i posjeduje, donoseći ekonomske i spoljnopolitičke odluke koje su osmišljene da imaju koristi od kompanija od kojih on i njegov uži krug lično profitiraju. On zna da državne institucije ne postoje da bi služile ruskom narodu, već da bi ga krale. On zna da ovaj sistem funkcioniše veoma dobro za nekoliko bogatih ljudi, ali veoma loše za sve ostale. On zna, drugim riječima, da bi jednog dana po njega mogli doći i prodemokratski aktivisti kakve je vidio u Drezdenu.
Putinova svijest da je njegov legitimitet sumnjiv javno je izložena od 2011, ubrzo nakon njegovog namještenog „reizbora“ na ustavno sumnjiv treći mandat. U to vrijeme, velike gužve su se pojavile ne samo u Moskvi i Sankt Peterburgu, već i u nekoliko desetina drugih gradova, protestujući zbog izborne prevare i korupcije elite. Demonstranti su ismijavali Kremlj kao režim „varalica i lopova“, slogan koji je popularizovao demokratski aktivista Aleksej Navaljni; kasnije, Putinov režim je otrovao Navaljnog, zamalo ga ubio. Disident je sada u ruskom zatvoru.
Međutim, Putin nije bio ljut samo na Navaljnog. Takođe je okrivio Ameriku, Zapad, strance koji pokušavaju da unište Rusiju. Obamina administracija je, kako je rekao, organizovala demonstrante; državna sekretarka Hilari Klinton, od svih ljudi, „dala je znak“ da se započnu protesti. On je pobijedio na izborima, izjavio je sa velikom strašću, a činilo se da su mu suze navrle na oči, uprkos „političkim provokacijama koje imaju jedini cilj podrivanje državnosti Rusije i uzurpaciju moći“.
U njegovom umu, drugim riječima, on se nije samo borio protiv ruskih demonstranata; borio se protiv svjetskih demokratija, u savezu sa državnim neprijateljima. Nevažno je da li je zaista vjerovao da mase u Moskvi bukvalno primaju naređenja od Hilari Klinton. On je svakako razumio moć demokratskog jezika, ideja koje su Ruse navele da žele pošten politički sistem, a ne kleptokratiju koju kontrolišu Putin i njegova banda, i znao je odakle su oni došli.
On zna da državne institucije ne postoje da bi služile ruskom narodu, već da bi ga krale
Tokom naredne decenije, on je vodio borbu protiv demokratije u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španiji, gdje bi podržavao ekstremističke grupe i pokrete u nadi da će potkopati evropsku demokratiju. Ruski mediji pod kontrolom države podržali su kampanju za Brexit, uz obrazloženje da bi to oslabilo zapadnu demokratsku solidarnost, koju ima. Ruski oligarsi su invijestirali u ključne industrije širom Evrope i svijeta sa ciljem da pridobiju političku privlačnost, posebno u manjim zemljama poput Mađarske i Srbije. I, naravno, ruski stručnjaci za dezinformacije su intervenisali na američkim izborima 2016.
Sve je to zaobilazni način da se objasni izuzetan značaj Ukrajine za Putina. Naravno, Ukrajina je važna kao simbol izgubljene sovjetske imperije. Ukrajina je bila druga najmnogoljudnija i druga najbogatija sovjetska republika, i ona sa najdubljim kulturnim vezama sa Rusijom. Ali moderna, postsovjetska Ukrajina je takođe važna jer je pokušala – zaista se borila – da se pridruži svijetu prosperitetnih zapadnih demokratija.
Ukrajina je u posljednjim dvjema decenijama izvela ne jednu već dvij revolucije prodemokratske, antioligarhijske i antikorupcijske. Najnovija, 2014. godine, bila je posebno zastrašujuća za Kremlj. Mladi Ukrajinci su skandirali parole protiv korupcije, baš kao što to čini ruska opozicija, i mahali zastavama Evropske unije. Ovi demonstranti su bili inspirisani istim idealima koje Putin mrzi kod kuće i koje želi da preokrene u inostranstvu.
Nakon što je ukrajinski duboko korumpirani, proruski predsjednik pobjegao iz zemlje u februaru 2014. godine, ukrajinska televizija je počela da prikazuje slike njegove palate sa zlatnim slavinama, fontanama i statuama u dvorištu – upravo onakvu palatu u kojoj Putin živi u Rusiji. Zaista, znamo da on živi u takvoj palati jer nam je jedan od video-snimaka koji je napravio Navaljni već pokazao njene slike, sa privatnim klizalištem za hokej na ledu i nargila-barom.
Putinova kasnija invazija na Krim kaznila je Ukrajince zbog pokušaja da pobjegnu od kleptokratskog sistema u kojem je želio da žive – i pokazalo je Putinovim podanicima da će i oni platiti visoku cijenu za demokratsku revoluciju. Invazija je takođe prekršila pisana i nepisana pravila i sporazume u Evropi, demonstrirajući Putinov prezir prema zapadnom statusu quo.
Nakon tog „uspjeha“, Putin je pokrenuo mnogo širi napad: seriju pokušaja državnih udara u Odesi, Harkovu i nekoliko drugih gradova sa većinom ruskog govornog područja. Ovog puta strategija je propala, ne samo zato što je Putin duboko pogrešno razumio Ukrajinu, zamišljajući da će Ukrajinci koji govore ruski dijeliti njegovu sovjetsku imperijalnu nostalgiju. Ali nijesu. Samo u Donjecku, gradu na istoku Ukrajine u koji je Putin mogao da prebaci trupe i tešku opremu preko granice, uspio je lokalni državni udar. Ali čak ni tamo nije stvorio atraktivnu „alternativnu“ Ukrajinu. Umjesto toga, Donbas – region rudnika uglja koji okružuje Donjeck – ostaje zona haosa i bezakonja.
Dug je put od Donbasa do Francuske ili Holandije, gdje se krajnje desničarski političari motaju oko Evropskog parlamenta i uzimaju ruski novac da bi otišli u „misije utvrđivanja činjenica“ na Krimu. Još je duži put do malih američkih gradova u kojima su birači još 2016. željno kliktali na pro-Trampove objave na Facebooku napisane u Sankt Peterburgu. Ali svi su oni dio iste priče: oni su ideološki odgovor na traumu koju su Putin i njegova generacija KGB oficira doživjeli 1989. Umjesto demokratije, oni promovišu autokratiju; umjesto jedinstva, oni stalno pokušavaju da stvore podjelu; umjesto otvorenih društava, oni promovišu ksenofobiju. Umjesto da puste ljude da se nadaju nečemu boljem, oni promovišu nihilizam i cinizam.
On želi da zadrži diktatore na vlasti gdje god može, u Siriji, Venecueli i Iranu
Putin se sprema da ponovo napadne Ukrajinu – ili se pretvara da će ponovo napasti Ukrajinu – iz istog razloga. Hoće da destabilizuje Ukrajinu, da je uplaši. On želi da ukrajinska demokratija propadne. On želi kolaps ukrajinske ekonomije. On želi da strani investitori pobjegnu. On želi da njegovi susjedi – u Bjelorusiji, Kazahstanu, čak i Poljskoj i Mađarskoj – sumnjaju da li će demokratija ikada biti održiva, dugoročno gledano, i u njihovim zemljama.
Daleko u inostranstvu, on želi toliko da optereti zapadne i demokratske institucije, posebno Evropsku uniju i NATO, da se one raspadnu. On želi da zadrži diktatore na vlasti gdje god može, u Siriji, Venecueli i Iranu. On želi da potkopa Ameriku, da smanji američki uticaj, da ukloni moć demokratske retorike koju toliko ljudi u njegovom dijelu svijeta i dalje povezuje sa Amerikom. On želi da i sama Amerika propadne.
Ovo su veliki ciljevi i možda neće biti ostvarivi. Ali Putinov voljeni Sovjetski Savez takođe je imao velike, neostvarive ciljeve. Lenjin, Staljin i njihovi nasljednici željeli su da stvore međunarodnu revoluciju, da potčine cio svijet sovjetskoj diktaturi proletarijata. Na kraju, nijesu uspeli – ali su napravili mnogo štete dok su pokušavali. Putin takođe neće uspjeti, ali i on može da napravi mnogo štete dok pokušava. I ne samo u Ukrajini.
* * * * *
Autorka je En Eplbaum, novinarka The Atlantica, saradnica na Institutu SNF Agora na Univerzitetu Džons Hopkins i autorka knjige „Sumrak demokratije: zavodljivi mamac autoritarizma“
